Učenici prijatelji

Autor: Fra Ivan Šarčević

Ponedjeljak, 7. lipnja 2010.

Evanđelja izvještavaju kako je Isus od svojih učenika zahtijevao svjesni i slobodni pristanak na njegovu poruku o Božjem kraljevstvu. Vjera ne može ostati plod naslijeđenih običaja, tradicije, kolektivnoga ponašanja i odobravanja, nego se svatko osobno treba odlučiti za Isusovu poruku, za Isusa samoga. Ništa dakle Isus tako ne naglašava kao izvornost i dostojanstvo svake pojedine osobe, osobne odluke i osobne vjere. Ta, i Isus je i sam takav bio. Stajao je osobno prema svakome: i svojoj obitelji, i prema svakoj skupni, instituciji, narodu, vlastima. Jedinstven je među utemeljiteljima vjera, velikim likovima povijesti; posve je osoban i mjerodavan pred čitavim čovječanstvom.

No, Isusovo inzistiranje na osobnoj vjeri nezaobilazno je uključivalo i zajednicu, zajednicu učenika, zajednicu prijatelja. Božje kraljevstvo koje je propovijedao i ostvarivao nije bila nikakva geografska veličina s teritorijalnim granicama, nikakav politički mesijanizam. Kraljevstvo Božje nije bila nikakva politička ideja koja bi završila u kakvoj državnoj strukturi s poglavarima i ministarstvima. Božje kraljevstvo nije bila ni takva religiozna ideja koja bi se nužno uokvirila i zatvorila u kakvu religijsku strukturu ili instituciju sa svojim velikim i malim svećenicima, službama i podslužbama. Božje kraljevstvo je poruka za sve ljude, za nove odnose među njima iz perspektive čovjekova dostojanstva pred osobnim i milosrdnim Bogom, Ocem svih ljudi.

I dok je na jednoj strani tražio osobni pristanak svakoga pojedinca – svaki se njegov učenik sam i slobodno morao odlučiti na njegov poziv za nasljedovanjem – na drugoj strani Isusu okuplja zajednicu za ostvarenje Božjeg kraljevstva. Ta zajednica se oblikovala upravo kroz nove odnose. Odnose koji nisu utemeljeni na vladanju nad ljudima, nego na pomaganju unesrećenima i odbačenima. Ta Isusova zajednica nije bila utemeljena na pojedinčevom samopotvrđivanju nego na potvrdi drugoga. Ta Isusova zajednica nije bila utemeljena na pojedinačnom ili kolektivnom bogaćenju, nego na dijeljenju vremena, duhovnih i materijalnih dobara s drugima koji su duhovno i duševno siromašni i ranjeni, socijalno prikraćeni.

I dok danas iskusujemo zamor kršćana, neuvjerljivost naše vjere, nevjerodostojnost nas nekih u Crkvi, razlozi su najprije u neosobnom odnosu prema Isusu Kristu, u kolektiviziranju osobne slobode i odluke, u razumijevanju vjere kao svjetovne moći u našem društvu. Razlog je i u samovoljnom kršćanstvu onih pojedinaca koji svoju vjeru smatraju individualnim projektom sreće bez drugih, samoživom probijanju kroz život bez zajednice. Mnogo je naime nas kršćana koji živimo svoju vjeru bez stvarnoga odnosa s bližnjima, najbližima – s puno površnih poznanstava ali bez prijateljevanja, prijateljevanja iz vjere. Isus je svoje učenike nazvao prijateljima. Mnogi njegovi današnji učenici ili mašu površnim prijateljevanjima ili sumnjaju u svaki oblik iskrenoga ljudskoga zajedništva.